Prošlo je više od godinu dana od iznimno formativnih događaja u mom životu.
Od prvog lockdowna.
Od prvog potresa.
Od prvog straha za zdravlje meni najbližih.
Od plakanja na kauču nakon poplave u studiju i uništenog seta.
Od prvog stresiranja oko toga hoće li mi tvrtka propasti, hoću li imati za plaće, oko toga kako ću se izvući iz bezdana koji mi se neminovno nazirao pod nogama.
Prošlo je samo godinu dana, a kao da je prošlo pola života.
Po prirodi nisam optimističan tip. Ne bih rekla ni da sam pesimističan, samo nastojim biti realna, bez nekih prevelikih nadanja i očekivanja (znate kako se kaže, nada je ku**a). Nastojim raditi svoj posao najbolje što znam, živjeti svoj život najiskrenije što mogu i vjerovati u to da će se rezultati mog rada kad-tad pokazati. I unatoč tom nekom down-to-earth odnosu prema svom malom svemiru, nisam vjerovala da će moja priča dobiti dobar nastavak, barem ne tako skoro (namjerno ne pišem “završiti” jer ima još dosta vremena do završetka moje priče). Panični napadaji, tjeskoba i PTSP zamaglili su mi pogled na svijet oko mene i do prije par dana nisam uopće bila svjesnu kakvu smo veliku stvar napravili.
Preživjeli smo.
Tvrtka nije propala.
Posao dobro ide (puj, puj, puj, da ne zacopram!)
Pokrećemo nove, velike stvari.
Poduzetnički mindset sa Sašom Cvetojevićem je obnovljen za drugu sezonu. Pokrenuli smo i novu emisiju Prodajni mindset s dvojicom najsmješnijih likova koje znam, Vedranom Sorićem i Sašom Tenodijem. Preuzeli smo produkciju emisije o umjetnosti i kulturi “Kolibris” Sonje Švec Španjol, koja nam je otvorila nove svjetove i nove ljude. Odradili smo megaprojekt – live prijenos devet operacija iz Klinike Svjetlost, za kojeg još uvijek ponekad mislim da sam ga sanjala. Isproducirali smo brojne druge prijenose uživo, nekoliko konferencija, imali smo i nekoliko failova, ali nismo posustajali, iz svega smo (nadam se) nešto naučili.
Bacili smo se na glavu u još jednu investiciju, otkupili smo gaming tv kanal GameBar kojem smo prije par dana konačno odradili i rebranding. I baš to je jedna od stvari na koje sam najponosnija.
Budimo realni, većina tvrtki za rebranding koristi agencije i ljude koji o tome znaju puno, ali mi smo odlučili odraditi sve sami. I nije bilo lako. Lovro (moj poslovni partner i urednik kanala) i ja se nismo mogli složiti gotovo oko ničega, od boje, preko vrste loga do taglinea. Prošli smo kroz hrpu dizajnera, ništa nije odgovaralo, a svako brainstormanje bi završilo ili fajtom ili ostavljanjem odluke za neki drugi dan kad budemo znali što želimo. Tako je prošlo gotovo pet mjeseci, deadline za rebranding nam je bio pred vratima, a mi nismo imali ništa. I tada smo nabasali na dizajnera koji s gamingom nema nikakve veze, ali je imao dobre ideje pa smo rekli “ajmo probati”.
I dobili smo vizualni identitet za kojeg nismo ni znali da ga trebamo.
Tako je GameBar postao GameHub. Naravno, u zadnji tren smo osmislili i pakirali giftbagove (hvala pivovari Mali div i MBE!), snimali specijal, kreirali content za mreže, ali na kraju smo uspjeli sve odraditi. Lansirali smo i novu emisiju, kanal je počeo biti prepoznatljiv, gledanost i brojke na mrežama rastu (organski!). Dobili smo i prve oglašivače. Sve se nekako kreće u pozitivnom smjeru – polako, ali sigurno.
Hrpa projekata koje paralelno radimo možda ne zvuči najpametnije, ali neki pametni ljudi su jednom rekli da je jedini način za preživjeti – diverzifikacija. I bome smo se diverzificirali. Toliko smo se diverzificirali da nam dani više nemaju dovoljno sati za obaviti sve što trebamo.
Volim svoj posao i ovu avanturu zvanu produkcija, ali mogu reći da se ne sjećam da sam ikada bila ovako umorna. Ispuhana, a opet sretna. Uplašena, ali i uzbuđena. Ponosna vlasnica stava “ko ga *ebe, idemo probati!”.
What a difference a year makes.
Baš mi je rekla neki dan jedna kolegica urednica “Pogledaj što ste sve napravili od prošle godine. Bila si maltene na rubu samoubojstva, a sad si na sve strane.”. Istina, ima nas posvuda. Sad bih trebala biti pametna pa zaključiti na koji smo se to način uspjeli izvući, na koji sam način ja mentalno uspjela pobijediti samu sebe.
Jedino tu imam jedan mali problem – nemam pojma.
Malo smo imali sreće. Malo smo imali pameti. Puno, puno smo radili. A puno radimo i dalje. Valjda je to to. Svjesni smo i dalje toga da se sutra može sve okrenuti. Da možemo propasti skupa sa svim našim projektima. Da kanal ne mora uopće zaživjeti. Da nas država može opet sve pozatvarati i zabraniti rad. Da nas prava kriza tek čeka. To su neke od briga s kojima svaku večer idem spavati, ali evo, ustanem se svako jutro i rješavam jedan po jedan problem. I da, i dalje ne mislim da je svaki problem izazov. Nekad su problemi jednostavno to, problemi 🙂
Ono što zapravo želim reći je sljedeće – nemam pojma gdje ću sutra biti, kako ću se osjećati i što ću raditi. Ali imam dobar novi podsjetnik da prolazak vremena olakšava puno stvari i da se, kako u poslovnom, tako i privatnom životu, stvari mijenjaju jako brzo. I da zapravo, samo dobrim pogledom unatrag, možemo vidjeti koliko smo napredovali, čak i onda kad smo mislili da tapkamo u mjestu.
Rođena sam u Osijeku gdje je i krenula moja ljubav prema svemu kreativnom – plesu, glumi, lutkarstvu, novinarstvu, fotografiji i pisanju. Ponosni sam alumni Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku. Magistrica sam novinarstva, a nakon gotovo jednog desetljeća rada u velikom broju različitih medija, odvažila sam se otploviti u poduzetničke vode. Suvlasnica sam produkcijske tvrtke Broadcast.hr i jedinog hrvatskog gaming tv kanala GameBar. U slobodno vrijeme čitam, treniram crossfit, gledam smiješne fotke i videe životinja na Instagramu, izlazim na koncerte, putujem i smišljam nove projekte.
