Nakon teške i dosadne, i “ništa se nije dogodilo, a dogodilo se sve” godine, nestrpljivo smo čekali to otkucavanje ponoći 31.12. i novi početak. Kao da će sve loše stvari odjednom nestati i mi ćemo biti slobodni od emotivnih i psiholoških ožiljaka koje nam je prošla godina ostavila. I što se dogodilo kad je ta ponoć otkucala? Velik dio ljudi je spavao, dio je pjevao, dio se ljubio, a dio je pio i nije ni skužio da je ponoć. No, je li se dogodio novi početak? Samo na kalendaru i u poslovnim knjigama, bojim se.
Iako će mnogi najviše pamtiti petak 13. u ožujku prošle godine jer su taj dan počela otkazivanja poslova, ja neću. Neće mi najgori dan biti niti dan kad je proglašena karantena, a bome ni četiri dana kasnije kad nas je lupio potres. Dan koji ću još dugo pamtiti jest utorak, deset dana nakon potresa, kad mi je poplavljen studio. Taj dan, nakon trčanja u firmu, skupljanja vode, pregledavanja instalacija i brzinskog saniranja štete, došla sam kući, sjela na kauč i konačno počela plakati. Za mene je, u tom trenutku, to bilo to. Uništen nam je pod na setu, pretpostavljali smo i da su instalacije u stropu gotove jer je otamo i provalila voda, prostor je općenito izgledao kao da ga nitko nije godinama održavao, a ironije li, adaptaciju prostora smo taman završili u siječnju.
Budući da su se Hitne intervencije još bavile provjerama prostora oštećenih potresom, naša je tvrtka (i zgrada) došla na red tek za 10 dana. No, unatoč jadu i osjećaju nemoći, jesmo li tih 10 dana samo sjedili i plakali? Pa, nismo sjedili sigurno. Prostor smo očistili i osušili, privremeno smo sanirali pod na setu i snimili novu epizodu Poduzetničkog mindseta – jednu od najgledanijih u kojoj je gostovao Mate Rimac. I kakva je to epizoda bila! Sjedila sam tamo i slušala ga kako priča o svim problemima s kojima se borio, o financijama i neimanju “piste za sljedećih 60 dana” te razmišljala kako smo zapravo u istoj situaciji (on prije nekoliko godina, mi sada). Šteta od potresa i poplave nam je izbila pare koje ionako nismo imali jer smo mikro tvrtka, a takve tvrtke redovno nemaju novčane zalihe. Poslovanje nam je gotovo u potpunosti stalo zbog karantene, a time i prihodi. Klijenti i partneri nisu imali pojma što će i kako dalje, jednako kao niti mi.
I dok sam s jedne strane radila sve da se održimo iznad vode, s druge sam strane bila na rubu živaca, borila se s nesanicom, i napadajima panike. Već sam vidjela podsmjehe nekih svojih kolega koji vole slaviti tuđu propast, razmišljala kako ću investitoru i poslovnom partneru objasniti da nisam uspjela izvući firmu, plakala kad me nitko ne vidi i bila spremna staviti ključ u bravu svoje kratke poduzetničke karijere.
Ali, onda je uslijedio poziv našeg partnera Saše Cvetojevića, koji me u maniri pravog i dobrog mentora, prvo smirio pa prošao sa mnom sve financije i zatim mi pomogao pronaći izlaz. I najvažnije u svemu tome, ohrabrio me i dao mi do znanja da stoji uz nas. Tako nam je dao luksuz kojeg mnoge druge tvrtke nisu imale – saznanje da imaju pojas za spašavanje ako ga budu trebale. Nakon njega, uslijedili su pozivi dvoje meni jako dragih ljudi i naših suradnika i partnera – Ane Poklepović i Ognjena Bagatina, koji su nas ohrabrili i dali vjetar u leđa za daljnju borbu. I to se sve izdogađalo u dan i pol, i to najgorih dan i pol, kad sam bila spremna odustati.
No, oni koji me znaju, znaju da unatoč mom kukanju, odustajanje za mene nije opcija, eventualno hiberniranje dok ne presložim strategiju. Tako je bilo i ovaj put. Nakon njih troje, uslijedila je hrpa poziva od ostalih partnera i klijenata, međusobno smo se ohrabrivali, brainstormali, smišljali kako se izvući i prognozirali što će biti dalje. Pozivi s Petrom Tantom iz CTA komunikacija postali su dnevni ritual, baš kao i naš podcast “Dnevnik jedne karantene” kojeg smo počeli snimati baš zato da podijelimo muku s ostalim malim (i velikim) poduzetnicima. Tipkanje s mojim prijateljem i poslovnim partnerom Lovrom Lajošem, više nije bio samo ritual, nego i svojevrstan spas jer smo jedno drugome mogli podijeliti stvari koje drugi nisu mogli razumjeti.
I nismo se ni okrenuli, a već su prošli ožujak, travanj i svibanj, karantena je maknuta, život se počeo vraćati u normalu, a nama je posao eksplodirao. Pesimist kakav jesam, planove sam revidirala na minimum jer “u ovakvoj godini nitko neće htjeti trošiti novac na streamove i snimanja”. Oh boy, was I wrong. Od lipnja pa do gotovo samog kraja godine, radili smo bez prestanka. Postojeći projekti su, ne samo zaživjeli, nego se i proširili. Dobili smo nove projekte i nove klijente. Prihodi su narasli i premašili targete, a ja sam samo sjedila i gledala u tablice, i razmišljala što sam opet zeznula kod obračuna. Ispostavilo se da nisam ništa, nego da nam je ova godina na kraju ispala najveći blagoslov dosad jer naša struka, naše znanje i sposobnost, naše ideje, naš studio i naši ljudi, postali su iznimno potrebni i traženi. A mi nismo bili lijeni, niti čekali da nam posao padne u krilo, već smo danonoćno radili da poboljšamo i sebe i svoje projekte.
Ognjen stalno ponavlja “svaka kriza je prilika” i moram reći da mi je to u početku išlo beskrajno na živce jer nisam mogla vidjeti ništa dobro u svemu ovome, htjela sam samo sjesti i kukati kako je “ovo trebala biti najbolja godina ikada, a eto, korona je sve zeznula”. I znate što? Na kraju možda i ispadne najbolja jer smo odlučili prihvatiti Ogijevu mantru, naći priliku u krizi i investirati u novi, veliki projekt. Kupili smo TV kanal GameBar.
Game-what? Upravo tako, jedini hrvatski gaming TV kanal GameBar. Preuzeli smo ga sredinom listopada, a otad smo sklopili partnerstva s nekim od najpoznatijih imena u gamerskom svijetu, organizirali smo i online turnir u igri “World of warships” za koji nam je sponzor bio jedan od najvećih svjetskih studija “Wargaming.net”. Gledanost kanala raste, kao i broj pratitelja na društvenim mrežama, širimo i obogaćujemo sadržaj, i marljivo radimo na našem 5-godišnjem planu (kojeg neću otkriti, da ne zacopram).
Produkcijski smo se isto odvažili na korak dalje pa smo za Kliniku Svjetlost odradili mega projekt – live prijenos 9 operacija iz njihovih sala. Ovo smo odradili uz pomoć našeg partnera, Antu Bašića i, bit ću skromna, odradili smo svjetski posao.
I prođe tako godina, i stignemo do tog 31. prosinca s početka priče. Slavi se odlazak 2020. možda i više nego dolazak 2021., otvaraju se šampanjci i nazdravlja se novom, svježem početku. No, početak i kraj nečega, nove prilike i svježi počeci ipak nisu datumski određeni. Naravno, psihološki je to efekt da si zadamo neki datum nakon kojeg će sve krenuti bolje (ili drukčije) pa je kulturološki za to postao zadužen zadnji dan u kalendarskoj godini.
Istina je ipak ta da smo za clean start zaduženi samo i isključivo mi. U prošloj sam ih godini imala nekoliko, većinom nesvjesna da su oni upravo to, počeci nekih novih priča. Tako da sam ja 31.12. u ponoć nazdravila 2020-oj, ne samo zato što odlazi, nego zato što me i naučila hrpi stvari, pomaknula mi granice i pomogla da shvatim kako nakon lošeg može doći još gore, ali i da će to sve skupa jednom proći. Na nama je samo da izvučemo najbolje što možemo iz situacije u kojoj smo.
Zato, hvala ti 2020., a 2021. – bring it on!
Rođena sam u Osijeku gdje je i krenula moja ljubav prema svemu kreativnom – plesu, glumi, lutkarstvu, novinarstvu, fotografiji i pisanju. Ponosni sam alumni Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku. Magistrica sam novinarstva, a nakon gotovo jednog desetljeća rada u velikom broju različitih medija, odvažila sam se otploviti u poduzetničke vode. Suvlasnica sam produkcijske tvrtke Broadcast.hr i jedinog hrvatskog gaming tv kanala GameBar. U slobodno vrijeme čitam, treniram crossfit, gledam smiješne fotke i videe životinja na Instagramu, izlazim na koncerte, putujem i smišljam nove projekte.
