Koliko ste puta, u protekloj godini, od ljudi u svom okruženju čuli frazu “nisam dobro”? Ili “premoren/a sam”, “ne mogu se ustati iz kreveta”, “bezvoljan/na sam”? Koliko puta ste se i sami tako osjećali? Koliko puta ste bili tužni, jadni, ljuti, nesretni ili jednostavno – tupi? Koliko puta su vam svi išli na živce, koliko puta vam se nije dalo raditi, koliko puta ste bili toliko overwhelmed svime, da ste buku u glavi odlučili utišati nekim alkoholom? Puno češće nego inače, pretpostavljam. No, koliko ste puta nakon tog napadaja tuge/nemoći/umora, ustali ponovno jaki i spremni za nove izazove? Velik dio vas je to uspio napraviti gotovo svaki put. Malo ste se umorili od života, nakratko odustali, prepustili se negativi, pustili mozgu i tijelu da odrade svoje, i tako se rekuperali dok se jedno jutro niste probudili ponovno kao dobri, stari vi. Ali, ima i onih poput nas koji to nisu uspjeli. Koji su tonuli sve dublje. Ima nas koji tu tugu nosimo sa sobom u džepu i koji ju gledamo kao starog prijatelja s kojim nekad imamo super odnos, a nekad se ne možemo podnijeti.
Nažalost, na kraju ima i onih koji su se odlučili prepustiti do kraja tom prijatelju i na drukčiji način potražiti svoj mir. Među njima je i 35-godišnja pedagoginja iz Slavonije koja si je prije nekoliko dana oduzela život jer nije mogla dobiti potrebnu pomoć za depresiju i anksioznost s kojima se godinama borila. Institucije i ljudi koje je molila za pomoć potpuno su je iznevjerili.
Zašto smo skloni odmahivati rukom na nečiju depresiju? Zašto glumimo psihijatre i psihologe pa depresivnim ljudima govorimo “samo se razvedri”? Ispod vijesti o samoubojstvu ove mlade žene u jednoj grupi na Facebooku, zaredali su se komentari tipa “ovo nije bio razlog da si oduzme život; mogla je to drugačije riješiti; ništa nije dovoljno vrijedno da bi se zbog toga trebalo ubiti”… Zašto uporno mislimo da prema vlastitim mentalnim sklopovima možemo prosuđivati tuđe? Zašto mislimo da znamo što se događa u tuđim glavama, srcima i tijelu? Zašto mislimo da je depresija nešto što se otrese, poput mrvice s rukava?
Zato što ne pričamo dovoljno o mentalnom zdravlju i mentalnoj higijeni. Zato što su depresija, anksioznost, napadaji panike i sl., još uvijek ogroman tabu u našem društvu. “Moderna izmišljotina” rekla bi moja pokojna baka.
Moderne bolesti ili, bolje rečeno, bolesti modernog doba sigurno jesu, ali izmišljotina nisu.
Prošla je godina za mene bila osobito teška, dio razloga ste mogli pročitati u prošloj kolumni, no ono što nisam posebno naznačila, bilo je to da me to sve toliko emotivno iscrpilo jer se čitav život borim s demonima koje je 2020. ponovno izvukla na površinu. I sad dolazimo do dijela kojeg malo tko zna o meni – borim se s PTSP-om od svoje pete godine. To četveroslovno čudovište godinama mi nije dalo spavati – imala sam noćne more, budila se u znoju i vriskovima, nisam znala gdje završava san, a počinje stvarnost. Imala sam, navodno, blaži oblik pa je moja mama odlučila sama mi pomoći u oporavku, bez kliničkog liječenja. Nabavila mi je mačka, pazila na mene, razgovarala sa mnom, tješila me nakon svake noćne more i općenito, godinama se nije naspavala i mirno živjela.
PTSP je, srećom, izlječiv tako da sam ja mic po mic (pun intended), bila sve bolje. Dok noćne more i halucinacije nisu skroz prestale. No, mentalni ožiljci i strahovi su ipak ostali. Dan danas, sa svoje 33 godine, užasavam se zvuka petardi, vatromet ne mogu podnijeti ako ga ne vidim gdje puca, a grmljavinske oluje su mi nepodnošljive. No, nekako sam se naučila nositi sa svime navedenim – jako me počela zanimati psihologija, pogotovo psihologija traume. Nekako sam kroz čitanje o tome počela samu sebe liječiti, usmjeravati i smirivati jer sam počela i bolje razumijevati što mi se događa.
I onda se dogodio 22.03. i zvuk kojeg sam mislila da više neću doživjeti. Instant sam se prebacila u ‘91., u vlažni podrum u Goričkoj 3 u Osijeku, kad su granate padale oko nas, proizvodile sličnu tutnjavu i trešnje kao i taj nesretni potres. I moje četveroslovno čudovište se ponovno pojavilo nakon toliko godina, sretno i spremno za napad.
Ponovno su počele noćne more, preznojavanja, tjeskoba, napadaji panike i strahovi. Nikakvi mehanizmi samokontrole nisu pomagali, a pogoršanju situacije doprinijela je i općenita situacija i stres oko posla, neizvjesnost zbog pandemije i ekonomske krize. I kad sam shvatila da se više ne mogu sama nositi s mojim demonom, da mi je sve gore i da na površinu izvlači sve stvari za koje sam mislila da sam ih riješila, potražila sam stručnu pomoć.
Našla sam prekrasnu terapeutkinju kod koje sam išla nekoliko mjeseci, koja me slušala, vrlo vješto izvlačila iz mene ono što me muči i sve mi stavljala u kontekst. A taj kontekst je jako bitan. Kad se borite s PTSP-om i depresijom, koja je meni došla s godinama i na koju sam nekako navikla dovoljno da dobro funkcioniram veći dio vremena, u glavi vam je kakafonija različitih misli, osjećaja, sjećanja – više ne znate što je stvarno, što ste izmislili, niti kako se osjećate. I kad vam netko posluži kao sito koje “prosije” nevažne stvari i fokusira se na važne, kad vam netko pokaže što osjećate i kako razmišljate, kad vam ukaže na stvari koje ste sami kreirali i konstruirali, tad vam se dogodi “aha” moment.
Tada se demon počne povlačiti i gubiti bitku, naravno, pod uvjetom da surađujete s terapeutom. I da se ne bojite tuđe pomoći.
Tek sam nedavno otvoreno počela govoriti da sam išla na terapiju, prvenstveno jer želim vlastitim primjerom pokazati da to ne smije biti tabu. Dapače, mentalno zdravlje nam mora biti među najvažnijim aspektima života jer velik dio loših stvari kreće upravo iz glave.
Mlada pedagoginja s početka priče znala je da ne može dalje, da treba pomoć i nije se bojala tražiti je. Naša je sramota kao društvo da joj to nismo omogućili, da su nečiji sitni interesi bili ispred njenog zdravlja i da se s podsmijehom gledalo na njene vapaje.
Kad si netko oduzme život, u pravilu su komentari “bila je tako vesela, nismo znali da je nešto muči…”. I to često jest tako jer je jednostavnije navući masku i praviti se da je sve ok, nego se pokazati ranjivim u društvu koje ranjivost kažnjava. Zbog PTSP-a sam se jako dugo osjećala kao pokidana igračka što mi je u konačnici uzrokovalo depresivne epizode. Iz straha da ne pokažem svijetu svoju “oštećenost”, nabacila sam fasadu koju i danas imam. Tko bi pomislio da je ovo riđokoso, lajavo, ambiciozno, samopouzdano i nametljivo čudovište, zapravo sve suprotno od toga? Izgradila sam dobru fasadu, jel’ tako?
Depresija je s vremenom postala nešto na što sam se navikla, ona nikad ne nestane, ta tuga je nešto s čime živim. I kad osjetim da će me preuzeti, pustim je. Neka odradi svoje. Ja sam si izgradila mehanizam koji mi pomaže da se uvijek iz tog vala izvučem na površinu. No, neki to ne mogu ili ne žele.
I to je ok.
A mi kao društvo se moramo pobrinuti da se nikad više ne ponovi slučaj mlade pedagoginje, moramo prestati s podsmijehom gledati na nesretne ljude i na one koji su tražili pomoć ili, najgore od svega, ne prihvatiti činjenicu da netko nije dobro i odlučiti mu pomoć uskratiti.
Svatko od nas je satkan od drugačijih niti i nikada više ne smije biti sramota zamoliti nekoga da nam ih pomogne razmrsiti kad više to sami ne možemo.
—
Potražite pomoć ako sami ne možete dalje:
Centar za krizna stanja i prevenciju suicida pri KBC-u Zagreb
Nazovite na telefon 01-2376-470 kad god vam zatreba pomoć od 0 do 24 sata, liječnici su uvijek spremni porazgovarati s vama i pomoći vam. U Centar za krizna stanja pri KBC Zagreb možete doći i bez najave i uputnice svakim danom između 8 i 20 sati.
Hrabri telefon
Ako ste maloljetno dijete ili roditelj koji se suočava s različitim odgojnim izazovima, možete se obratiti stručnjacima na Hrabrom telefonu.
Ako ste dijete, nazovite na besplatni broj 116-111.
A broj Hrabrog telefona za mame i tate je 0800-0800. Linija je otvorena svakim radnim danom od 9 do 20 sati.
Psihološki centar TESA
Psihološki centar TESA udruga je koja već 25 godina daje besplatnu psihološku pomoć i podršku zdravom razvoju građana.
Nazovite na broj: 01/48 28 888 – radnim danom od 10 do 22 sata ili im se javite mailom za savjet: psiho.pomoc@tesa.hr
Rođena sam u Osijeku gdje je i krenula moja ljubav prema svemu kreativnom – plesu, glumi, lutkarstvu, novinarstvu, fotografiji i pisanju. Ponosni sam alumni Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku. Magistrica sam novinarstva, a nakon gotovo jednog desetljeća rada u velikom broju različitih medija, odvažila sam se otploviti u poduzetničke vode. Suvlasnica sam produkcijske tvrtke Broadcast.hr i jedinog hrvatskog gaming tv kanala GameBar. U slobodno vrijeme čitam, treniram crossfit, gledam smiješne fotke i videe životinja na Instagramu, izlazim na koncerte, putujem i smišljam nove projekte.
