Brigette Hyacinth objavila je nedavno na svom LinkedIn profilu popis od deset osobina od kojih, po njenom mišljenju, svaki loš šef ima barem jednu. Očekivano, ta je objava postala viralna, a mnogi su u Brigetteinom popisu prepoznali neke svoje nadređene. Pogledajmo što Brigette kaže da odaje lošeg šefa.
1. Mikromenadžment/ 2. Podmetanje zaposlenicima/3. Izabiranje miljenika/4. Pripisivanje tuđih zasluga sebi/5. Davanje lažnih obećanja/6. Ne slušaju vas/7. Ne brane svoje zaposlenike/8. Prevelika očekivanja/pretrpavanje radnika poslom. /9. Podivljaju kad se stvari ne odvijaju kako bi htjeli/10. Ne mogu sakriti vlastitu nesposobnost
Imala sam brojne šefove i poneke šefice tijekom ovih 15 godina otkako sam počela raditi kao studentica, i svi su imali neku od ovih osobina. Jedan ih je imao sve pa i poneku dodatnu koja nije na popisu. No, o tome nekom drugom prilikom. Ovaj je popis prilika za malo introspektive jer sam posljednjih 6 godina i ja na rukovoditeljskom mjestu, od čega gotovo dvije ne odgovaram nikome osim svom poslovnom partneru i investitoru. Capo di tutti capi, što bi se reklo.
No, kako bi Indexaši rekli, krenimo redom.
Mikromenadžment. Mislim da je to boljka svih novih i neiskusnih šefova. Navikli smo da se poslovi nama delegiraju, a ne da ih mi delegiramo dalje i u početku je teško pustiti uzde. Prevazilaženje ovog problema ovisi o odnosu sa zaposlenicima, o tome jeste li uspjeli uspostaviti obostrano povjerenje, ali i o komunikaciji. Ako vi kao šef ne znate do kraja iskomunicirati što i kako trebate, naravno da zadatak neće biti dobro obavljen, čime ćete dobiti potvrdu svog straha da vaši podređeni ne mogu bez vas i opet ćemo se vratiti na početak.
Podmetanje zaposlenicima. Dok sam radila kao studentica, imala sam jednu rukovoditeljicu koja me nije mogla smisliti. Pa je iskonstruirala priču kako uvijek kasnim na posao, kako izmišljam razloge nedolaska i sl. zbog čega mi se jedan radni dan iznebuha zahvalila na suradnji i rekla da me više ne treba. Budući da mi ona nije mogla dati otkaz, istog trenutka sam otišla pronaći šefa i ispričati mu cijelu priču. O tome kako sam s njenom prethodnicom dogovorila klizno radno vrijeme zbog obveza na fakultetu, ali ne kako se meni sprdne. Svaki tjedan sam slala zamolbe za korekciju radnog vremena, koje ova nije morala uvažiti. Ionako smo bili plaćeni po satu pa koliko sam sati skupila, toliko sam novca i dobila. No, ona me se htjela riješiti pa je podmetnula drugačiju priču. Kako je sve završilo? Naravno da sam ostala raditi, ali sam premještena na drugo radno mjesto i pod drugog rukovoditelja, a ona je dobila opomenu pred otkaz. Zbog ove i sličnih situacija ne pada mi na pamet raditi išta slično. I ne razumijem mozgove koji to rade. Zar stvarno mislite da se istina na kraju neće otkriti?
Izabiranje miljenika. O ovome bih mogla napisati roman. Pogotovo jer sam zbog svoje lajavosti i prgavosti, na gotovo svakom poslu bila među drugom grupom. Nisam sigurna znaju li šefovi koji ističu svoje miljenike, što rade ostalim zaposlenicima. Ili baš zato što su svjesni, to namjerno rade? Koji god odgovor, ovo je užasno. Naravno da svatko od nas ima nekoga s kime bolje funkcionira i kome je skloniji. Ovo sam i sama radila kad sam tek postala šefica i to primarno jer mi je bilo lakše. Kad god je bio neki problem, kompliciraniji teren ili važan projekt, povlačila sam ljude u koje sam vjerovala i s kojima sam se dobro slagala, neovisno o njihovim kompetencijama. Tek sam nakon nekog vremena shvatila da griješim jer među ovima s kojima se ne slažem dobro, ima genijalaca i samo trebam naći način kako kvalitetno komunicirati. I nakon nekog vremena sam uspjela. Tako da sam na važne projekte dizala ljude koji su najbolji u svom poslu, a ne s kojima sam ja najbolja. I sada u vlastitoj firmi pokušavam isto. Ima nas manje pa je lakše, ali i unatoč tome, za svaki se projekt pokušavam voditi time da smo s nekim imali najbolju i najkvalitetniju suradnju, a ne samo super zanimljivo druženje.
Pripisivanje tuđih zasluga sebi. Ovdje bih dodala + odricanje od odgovornosti. Znate ono – kad je sve super, šef je zaslužan. Kad su problemi, krivi su radnici. Koliko smo puta svjedočili ovome tijekom karijere? Imala sam jednog koji to, kako čujem, još uvijek radi. Sve dobre rezultate je pripisao svom menadžeriranju, a za svaki problem bi našao žrtveno janje. I to je kombinirao s osobinom broj 7 – ne brani svoje zaposlenike. Ne da ih ne brani, nego je on najčešće taj koji ih je bacao pod vlak, pogotovo ako je u problem bio upetljan netko tko mu je po vertikali u ravnini ili iznad njega. Valjda da se dodvori, štajaznam. Ili da izbjegne sukob. Ili je jednostavno idiot.
Davanje lažnih obećanja. Ovo je gotovo svaki šef, kojeg sam imala, radio. Ali nekako im to ne uzimam za zlo. Sad kad sam i sama šefica, jasno mi je koliko je lako upasti u zamku obećanja koja na kraju ne možete ostvariti jer su se okolnosti promijenile. Naravno, uvijek ima onih koji namjerno nešto obećavaju znajući da neće to ostvariti, ali nekako se nadam da su oni u manjini. Recimo, jedan od posljednjih primjera koje mogu navesti jest to da sam dogovorila s kolegom da će početi paušalno raditi za nas. Njegov početak rada je bio vezan uz jedan projekt koji je nažalost propao, a budući da je prošla godina bila takva kakva je, nisam se mogla obvezati uzeti ga bez sigurnosti da ću imati dovoljno prihoda, tako da sam pogazila naš dogovor. I grozno mi je zbog toga, ali nažalost, u ovom sam trenutku morala gledati širu sliku. I vjerujem da se to dogodi hrpi drugih šefova, da se planovi i okolnosti promijene, i da oni na to ne mogu utjecati.
Ne slušaju vas. Da, to sam isto doživjela, pogotovo od onih šefova koji me nisu voljeli. Njihovo osobno mišljenje o meni utjecalo je i na njihovo mišljenje o mom poslu. Koliko god ja bila dobra u tome što sam radila ili imala pravo u svojim prijedlozima i opažanjima, to se nije uvažavalo jer sam to nešto rekla ja, a ne šefov miljenik/ca. I mislim da je ovo sasvim ljudski i da se jako teško othrvati ovakvoj reakciji. Imamo i mi jednog partnera čiji prijedlozi meni automatski idu u “odbaci” rubriku, samo zato što ih je on izrekao. Nema veze što čovjek možda bolje od nas zna o čemu priča, ali toliko smo puta imali čudne situacije s njim da mu više ništa ne vjerujem. I koliko god znam da možda griješim s ovime, jednostavno, ne mogu se iskontrolirati.
Ne brane svoje zaposlenike. Navela sam ranije pod točkom 4 da sam imala jednog šefa koji je kombinirao ove dvije osobine. Ne bih previše o njemu u detalje, samo ću ovdje napomenuti kako sam zbog njega naučila kako je ipak važnije prvo riješiti problem, a tek onda pronaći krivca. Odnosno, osobu odgovornu za problem. A kad to pronađem, onda zajednički pokušavamo vidjeti kako je došlo do nezgodne situacije i što možemo napraviti u budućnosti da se to ne ponovi.
Prevelika očekivanja/pretrpavanje radnika poslom. Ovo ne mogu previše komentirati jer ne znam nijednog šefa da nije ovakav. Barem što se tiče očekivanja. Ja prva od same sebe očekujem užasno puno, a onda to preslikavam i na svoje kolege. Od jednog kolege koji se bavi HR-om sam čula kako to nije dobro jer mi koji smo voljni ubijati se od posla, smo u manjini. Većina želi odraditi svojih 8 sati, biti za to dovoljno plaćena i nakon odlaska doma, sve oko posla ostaviti tamo gdje mu je i mjesto – u firmi. S ovime se teško mirim pa sam onda vjerojatno i (nenamjerno) pretrpavala svoje kolege poslom, i ovo je definitivno nešto na čemu još jako moram poraditi.
Podivljaju kad se stvari ne odvijaju kako bi htjeli. Eh. Što ovdje napisati, a da ne zvučim licemjerno? Na početku svoje rukovoditeljske karijere bila sam apsolutno nesnosna. Glasna, nervozna i s kratkim fitiljem. A zašto? Uz to što sam i privatno vrlo ekspresivna i emotivna, ovdje je bila i otegotna okolnost ta da sam bačena na poziciju za koju sam bila premlada i nedovoljno iskusna. Pa je strah učinio svoje. Srećom pa sam imala kolege koji su to sve nekad već prošli, koji su mi pomogli da stasam, da naučim ono što ne znam i da se bolje snađem. Što sam više znala o svom poslu, to sam postajala sve sigurnija, a samim time i smirenija. Na kraju sam došla do toga da sam više divljala na svoje šefove i ljude koji su mi jednaki po horizontali, a koji su nam svima otežavali rad, nego na svoje podređene. Naime, postala sam u nekom trenutku tampon zona i nisam dala na svoje ljude, nego sam svaki problem rješavala i sankcionirala ja sama s njima, a bijes i pizdarije od meni nadređenih stali su na meni. Barem u većem dijelu. No, i dalje ima ljudi koji misle da je divljanje nekakav dokaz autoriteta, da što si bezobrazniji i što te se ljudi više boje, da si veća faca. Koja glupost. Mene često partneri i suradnici percipiraju kroz moj ozbiljan stav i resting bitch face kao neku, da prostite na izrazu, bitcharku, ali jako se brzo uvjere da je to samo krivi dojam. Da, volim sve imati kontrolom, ali nisam nefleksibilna i na kraju dana, uvijek ću se prilagoditi nečemu što će biti najbolje za moje ljude i za posao kojeg radimo. Nekad ću možda i popizditi kad mi ne ide, ali nikada više neću bezobrazlukom, vikanjem i agresivnošću pokušavati pokazati da sam ja šef.
Ne mogu sakriti vlastitu nesposobnost. Brigette je ovu točku objasnila kao to da šef “nešto teško i odgovorno” prebacuje na sebi podređene, koji to onda odrade bez imalo muke. Mislim da je tu malo fulana poanta. U idealnom svijetu, nike netko postao šef jer je dobar u apsolutno svemu. Postao je šef jer odličan u određenom dijelu posla i jer zna organizirati i delegirati dijelove koje ne zna. Mislim da ne treba biti problem priznati da nešto ne znaš i to prebaciti nekom od svojih zaposlenika. Puno je veći problem ne priznati da nešto ne znaš, zakomplicirati situaciju, i onda na kraju okriviti zaposlenike.
U zadnjih šest godina, toliko sam se puta osjećala kao loš rukovoditelj i nadređeni, da sam u prosjeku jednom do dvaput mjesečno razmišljala o ostavci. Konstantno sam razmišljala kako sigurno postoji netko bolji od mene, netko tko će lakše doprijeti do “onih gore” i objasniti što sve treba da bi se stvari pomakle s mrtve točke. I sad kad sam u svojoj firmi, situacija nije ništa bolja. Samo što sam sad ja “ona gore” i što sve potencijalne probleme prvenstveno moram riješiti sama sa sobom pa sa svojim poslovnim partnerom, a onda tek i našim investitorom. No, kako je jedna gospođa na LinkedInu napisala – dokle god razmišljamo o tome kakvi smo šefovi i što možemo popraviti, dotad smo ipak na dobroj strani. Nadam se da je u pravu.
Rođena sam u Osijeku gdje je i krenula moja ljubav prema svemu kreativnom – plesu, glumi, lutkarstvu, novinarstvu, fotografiji i pisanju. Ponosni sam alumni Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku. Magistrica sam novinarstva, a nakon gotovo jednog desetljeća rada u velikom broju različitih medija, odvažila sam se otploviti u poduzetničke vode. Suvlasnica sam produkcijske tvrtke Broadcast.hr i jedinog hrvatskog gaming tv kanala GameBar. U slobodno vrijeme čitam, treniram crossfit, gledam smiješne fotke i videe životinja na Instagramu, izlazim na koncerte, putujem i smišljam nove projekte.
